„Eno ga“, pokazuje mi zagvoški donačelnik Ljubomir Serdarević udubinu ograđenu ponekim stablom i ušuškanu u čopor niskog raslinja. Ništa se ne vidi dok se ne spustim u vrtaču, da bi se potom ukazao zid i ovdje uvijek blagorodna voda. Bunar je, brat bratu, promjera jedno šest metara. Nije jedini takav, ima ih u ovom bezriječnom kraju na desetke, ali je poseban – iz njega je, kažu, vodu 'ladnu pila Hasanaginica, ona „naša“, iz pjesme, ona što se, otkad ju je opat Alberto Fortis otkrio urbi et orbi i postala slavna faca, svi otimaju za nju. Uz veći stoje i dva manja bunara, a Hasanaginica je, po predaji, ovdje negdje i pokopana, makar povjesničari, pogotovo amateri, oko svega vode pravi mali rat. Na podzidi me čeka zmija. Slučajno? Ne znam, odgovoriti je nemoguće, al' uz toliko mitskog beskraja što se svezalo za Hasanaginicu, ne bi me čudilo i da nije. Nije joj do slikanja pa će se u sekundi stvoriti u vijugavu pobjegulju i povući se na pričuvni položaj.

Ljubomir mi, nakon što se pozdravim s nevidećom zmijom što me, znam, ljubopitljivo gledi ispod kamena, pokazuje stijene u brdu s druge strane doline: tu negdje je, kaže, ranjen ležao Hasan-aga Arapović. Ne znam je li Hasanaginica, odnosno njene sluškinje, sve do 1647., kad se dušom rastavila, održavala svoje bunare, ali bi se danas razočarala u šta su se pretvorili pa bi sigurno odmah naložila da se trava pokosi, kamenje ispalo iz zidova poreda, lijane skrešu, blato očisti i onda bi fino sačekala da se voda izbistri.

U Zagvozd me, u svoj kraj, prije kojih deset godina, prvi put odvela draga prijateljica Julija Stapić, slikarica i pjesnikinja odavno nastanjena u Splitu. Ovaj put sam sâm, ali će Julija, ni ne pitajući me, „uzbuniti“ općinare pa me u zgradi Općine, uz već spomenutog Ljubomira Serdarevića, dočekuju i načelnik Miroslav Gaće te „općinska Katica za sve“ Marija Brečić. Deset godina prođe k'o noć u dobroj kavani, dok si dlanom o dlan, a od viđenog jedva da ponešto preživi: odnekud se sjećam praznih gumna u zaseoku Stanići, starine hrasta kod skretanja ka Stapićima poznatog kao Stapin dub, što se zakitio ponekom mladom grančicom pa se, iako možda pamti i Hasan-agu, klinči kao da je još uvijek u najboljim godinama, te dvaju vitkih zvonika i čitavog crkvenog zdanja što u škrtom kamenitom kraju djeluje poput sličice u boji zalijepljene u stari crnobijeli album. E, općinari su, na Julijin prijedlog, odlučili osvježiti mi uspomene i u moj album nepoderivim ljepilom zalijepiti još puno novih sličica. Bunari nesretne Hasanagice tek su početak.

M.J. | Bljesak.info / Ljubomir, Marija i Miroslav

Iz 2010. pamtim još nešto: prekrasan stećak na predjelu zvanom Golubičina, pored puta kojim se ulazi u Zagvozd. Znam, sad će neki odmah pomisliti „'ta će Zagvozd, imamo mi stotine boljih stećaka!“, ali možda prikoče s takvim gledanjem kad kažem da je ovaj, zovu ga Vukov greb, jezdio na mnoge izložbe; hajde što je posjetio Sarajevo, ali je 1963. putovao na svjetsku izložbu u Pariz, a deset godina kasnije i u Budimpeštu. Stećak, dva jelena i lovac su nakon povratka iz Budimpešte umirovljeni, ali znamo kako je danas, nikad se ne zna kad im može banuti glasnik i naložiti da se urede i našminkaju. Vukov greb inače i nije baš greb, stećak se originalno nalazio neznano gdje, ali se Napoleonovim vojnicima, kad su ovim krajem probijali cestu, toliko dopao da su ga odlučili iznijeti na svjetlo dana, da ga svi vide. Tako je Vuk, po predaji bjegunac iz Bosne, od vlastelina koji ga je tjerao u svaki rat za koji bi čuo, ostao u nekom zagvoškom klancu, a spomenik mu na, evo, doteglili na Golubičinu. Mada, sve je upitno pa i to, jer otkud onda još dvije ploče blizu Vukova greba? Ali i nije nužno da na sva pitanja imamo odgovore; šta je ljudski život bez pokojeg upitnika obavijenog izmaglicom tajanstva?! Takav je i odgovor na pitanje otkud na stećku urezana 1847., iako dobro znamo kad su klesani stećci.

Ustvari sam, sad s Milanom Bartulovićem, krenuo na druga mjesta, a najprije ćemo kod još jednog stećka, originalnog naziva Zaranč ploča. Dok pravimo slalom kroz gustiš, Milan mi priča kako je teren, nekad dok ondašnja narodna vlast nije dekretom dokinula koze, bio čist i do stećka je mogao zatvorenih očiju, ali ga sad, iako je prilično blizu ceste, i nije baš lako naći. Zaranč ploča duga je gotovo dva i pol, a široka više od dva metra i kao takva je jedan od najmasivnijih stećaka koje sam ikad vidio. Ukrašen, makar je dio ukrasa već pomalo nejasan, i s jedne strane obložen komadima krupnog kamena. Ipak se prilično jasno vidi šestokraka zvijezda, križ, nekoliko malih zvijezda i polumjesec, te ruka savijena u laktu, što ono kažu „bosanski grb“. Uza sve to u dnu ploče jedva vidljivi jelen bježi ispred jedva vidljivog psa i zasad uspijeva, a otkud urezana 1645. godina, to zna samo onaj ko zna i otkud 1847. na Vukovom grebu. Zna se da su je mještani nekad uspjeli pomjeriti, nadajući se silnom blagu, ali su kući mogli ponijeti samo lubanju i ostatak kostiju pokojnika pokopanog ispod pločetine; mora da je, kolika je, u pothvatu sudjelovalo pola sela. Ima okolo još manjih stećaka i grobova, to je očito po pravilnim nakupninama kamena, a koliko, to će nam jednom, nadam se, kazati arheolozi.

M.J. | Bljesak.info / Vukov greb

Na Vranjića krčinama, iznad samog naselja, još je jedan masivan pločasti stećak, dimenzija gotovo kolika je i Zaranč ploča, ali neukrašen. Teren, međutim, nije manje zagonetan budući da ploča leži na ostatku pretpovijesnog tumula, kakvi se na okolnom području često mogu vidjeti, a ko zna koliko ih je iskorišteno za gradnju suhozida. Nisam baš detaljno zapamtio priču o tome kako su pri gradnji neke od tvornica radnici mljeli kamenje od kojeg su bili građeni tumuli i kako su mnogi domaći ljudi odbili sudjelovati u tome; jest stoljećima staro, ali je nečije groblje. Onda je neki uvjereni ateist, kako bi pokazao da u svemu nema ničeg loše, u drobilicu ubacio lubanju na koju su radnici naišli ogolivši jedan od tumula, ali je drobilica istog časa prestala s radom. Sjećam se samo da je sve vezano za ime Ivana Gaće, koje ovdje zna svako stariji od tridesetak godina.

Zagvozd je u doba socijalizma dao dvojicu ljudi „mimo svijet“. Jedan je bio svima poznati dr. Stipe Šuvar (1936.-2004.). Titule i funkcije mu je suvišno nabrajati, dovoljno je reći da je dogurao do predsjednika Predsjedništva SFRJ, jednog od „titića“ poslije Tita, i predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Vječito nezadovoljan i vječito kontra, ali uvijek blizu državnih kesa sa gengama, mogao je pozlatiti svoj Zagvozd. Ne da ga nije pozlatio, već je rijetko i dolazio, kao da se – što je bilo u suprotnosti s onim što je zagovarao – stidio vlastitog podrijetla ili je, pak, strepio da će mu drugovi manje vjerovati ako se malo dadne i svom zavičaju.

Drugi zagvoški velikan, Ivan Gaće (1913.-1979.), vjerojatno se, šest puta ranjavan u partizanima, zakićen s toliko ordenja da njegovoj kralježnici nije bilo lako, također mogao vinuti iz Zagvozda i zauvijek odletjeti u hladovinu foruma, beskrajnih i beskrvnih šupljaka o astralnoj finoći samoupravnog socijalizma, ali nije, već se sav dao za svoj kraj: kamčio je one genge što ih Šuvar nije ni primjećivao pa gradio tvornice i infrastrukturu, dovevši asfalt i do najudaljenijih zaselaka.

Elem, kaže anegdota, dolaze članovi komiteta, vjerojatno republičkog, u Zagvozd, a ručak će im kod svog starog oca prirediti Ivan Gaće. I upozorava oca, za razliku od sina, gorljivog vjernika, da pripazi kako će s drugovima, nema tu mjesta za priče o Bogu i crkvi. Došli drugovi, poredani tanjuri, kad će ti stari: U ime Oca, i Sina, i Duha svetog, sa'ćemo reć' jedan Očenaš za našeg dragog druga Tita i našu Partiju… I šta će drugovi, jest protiv njihovih uvjerenja, al' hajd' rizikuj i ne pomoli se za Tita i Partiju!

M.J. | Bljesak.info / Milan Bartulović ma Zaranč ploči

Milan me vodi i ispod zaseoka čije prezime nosi, tamo se, naime, na nikad dovršenoj cesti, nalazi još šest stećaka. I ovi su bogato ukrašeni, ali mi u oči upada da je jedan, poprilično oštećen, gotovo pa kopija Vukovog greba: sigurno ga je radio isti klesar, kovač, kako se to tada govorilo, a možda je Vukov greb donesen upravo s ovog mjesta. Doduše je i ovih šest pomjerano, neki su povaljeni na bokove, ali svakako nisu bili daleko odavde. I još: u blizini je šuplji hrast, toliko debeo da Milan komotno stane u njega, a stalo bi, za nevolju, i nekoliko ljudi. U stijenu pored hrasta uklopljena mramorna ploča s tužnim spomenom: Ovdje se utopi Augustina Bartulović (1865.-1888.). Ispod puta su povelike vrtače, u kišna doba napune se vodom i… :(

Nije da su mi stećci dosadili, ali ovdje, kud god živ čovjek krene, naiđe na njih. Izuzetak je Napoleonova cesta: ako ih je na trasi i bilo, sigurno se niko nije zamajavao uklanjanjem već ih je fino ugradio. Gdjegdje se vidi da je, kako bi cesta bila ravna, podzida visoka i po nekoliko metara. Ako se nekad nađe neko ko bi je rušio, a danas ništa nije nemoguće, sigurno će naići i na stećke. Valjda ih, baš zato što leži na tom pravcu, nema ni u Krstaticama, gdje bilježim spomenik poginulim braniteljima i prvu od ovdašnjih crkava, posvećenu Srcu Isusovu; po izgledu bi se reklo da je pravo stara, a nije, tek joj je 114 godina.

Iako Napoleon nikad nije kročio u ovaj kraj, ipak bi mu trebalo podići spomenik. Dok ovo nakratko, od 1806. do 1813., nije postalo dijelom njegove carevine, iz zagvoškog kraja se u bijeli svijet moglo samo pješke i na konju. Danas se jednim dijelom Napoleonove ceste pruža suvremena prometnica, a negdje blizu općinske granice s Vrgorcem njegovi vojnici su u stijenu koju su osakatili kako bi napravili prostor za cestu uglavili poveliku ploču s danas nečitkim natpisom. Sreća pa su se pametni ljudi dosjetili prepisati tekst dok se još mogao pročitati i postaviti drugu ploču, s hrvatskim prijevodom teksta. Generalni providur, Venecijanac Vicko Dandolo, vojni zapovjednik maršal Auguste Marmont, tehnički upravitelj general Blanchard, inženjer Gelić i podinženjer Zavoreo, svi su spomenuti na ploči. I treba, jer napraviti put kroz ovakvu vrlet i danas bi, s modernim strojevima, bio podvig. Pisao je o tome i Tin Ujević, naglasivši kako je dio gdje postavljena tabla bio najzahtjevniji.

Onda opet stećci i crkvice. U Rastovcu su, recimo, što u Gornjem, što u Donjem, tri. Prva koju ću vidjeti posvećena je svetom Stjepanu, iz 1863. je, a Ljubomir i ja pred nju stižemo točno u podne, što se vidi sa sata na pročelju, čijim sam postojanjem, hm, malkice razočaran, budući da je uklopljen u originalnu kamenu rozetu. Prozori su joj – očito je bilo tako da se gradilo za zlu ne trebalo – ujedno i puškarnice ili su im barem sasvim nalik. Da opisujem ukrase na stećcima ispred nje, neću, pametnije je preskočiti, a ima i na slikama. Vanjski oltar je ogromni ravni kamen, nešto kao kod Dive Grabovčeve na Kedžari, a u niši dvorišnog zida kipić blaženog Alojzija Stepinca; likom ga je autor potrefio, ali mi pogled nikako nije njegov.

M.J. | Bljesak.info / Na Napoleonovoj cesti

U Gornjem Rastovcu je, pak, crkvica posvećena Svetom Križu. S početka 17. stoljeća je, kad su se fermani za izgradnju plaćali suhim zlatom, makar je i ono najčešće bilo uzalud. I ispred nje nekoliko moćnih sljemenjaka, a na jednom, s „krovom“, masivan križ, kakav nedavno vidjeh na jednom stećku u Bistrici kod Uskoplja. Oko crkve groblje, u blizini naplatne kućice auto-ceste – susrela se dva svijeta, ali kao da i nisu, svaki živi svoj život. Sve, sve, ali jedno je posebno: zdesna ulazu u zid je ugrađen kamen s uklesanim natpisom bosančicom iz 1630. godine. Dosta je čist i sačuvan, spominje se neki Nikola, sad baš nemam vremena dešifrirati ga, ali bit će da je riječ o ktitoru ili tako nekom.

Treća crkvica je novija, posvećena Gospi od Zdravlja, ali je sazdana sasvim po uzoru na srednjovjekovne pa, ko to ne zna, ne bi ni primijetio znatniju razliku. Nalazi se u rastovačkom zaseoku Lončari, a podigao ju je oko 1870. don Andrija Lončar (1801.-1881.), čija je rodna kuća, duguljasta niska prizemnica, također sačuvana, a oko nje i crkve i još štočega starog, od bunara do kamenice za skupljanje kišnice. Na jednoj novijoj kući kočoperi se maštovit natpis-naziv „Dvor očinskih truda“, ali je sve nadmašila tabla s nazivom mjesta: POŠTENO SELO LONČARI! Ko god je autor, svaka mu dal… pardon, svaka mu čast :)

U Rastovcu bi mi se, kao i svakom ko voli arheologiju, dalo provesti i nekoliko dana. U literaturi se, naime, kao značajan pretpovijesni objekt spominje Varkaševa gradina ili Gradac, s bedemom od megalita, što bi moglo upućivati na ilirsko ili čak helenističko prisustvo, a u tom pravcu vodi i podatak da su u obližnjoj vrtači nađene pretpovijesne kacige i knemida (štitnik za nogu). Zna se i za nalaz kamenih sjekira na obližnjoj Škobaljuši, a ima toga, rekoh već, po cijelom zagvoškom području.

Sve ja okolo naokolo, a nikako u Zagvozd. A počet ću od neobičnog mjesta, nekadašnje župne kuće, odavno ruševine. Moguće da je u svoje doba bila jedina ili bar jedna od malobrojnih ovdašnjih katnica, debelih zidova rađenih od masivnih kamenih kocki. I sad djeluje moćno i šteta je što je ostavljena da se dalje urušava. Onda na groblje, svako staro ima zanimljivih detalja, pa i ovo. Jednom će, sad još djeluje novo, zanimljiv detalj biti kosturnica u kojoj počivaju posmrtni ostaci Zagvožđana ubijenih tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, možda i grobnica Šuvara, makar Stipe ni u smrti nije htio na svoje, ali je piramida nalik Triglavu na slovenskom grbu, ispod koje počiva Ivan Gaće, već sad zanimljiva. Jest da sam na spomeniku očekivao petokraku, a nema je; ni križa, naravno, ali je Ivanov grob ispred same grobljanske crkve, k'o da je, božemiprosti, bio dugogodišnji župnik pa ga jedne noći presjeklo. Grobljanska crkva Gospina Uznesenja podignuta je oko 1620., u vrijeme vladavine Osmanlija, i povelika je za ono doba. Tadašnji zagvoški knez, neki Tomičić, zabilježeno je u dokumentima, potegao je čak do Carigrada kako bi ishodio ferman za gradnju.

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u „Pošteno selo Lončari“

O župnoj crkvi Gospe od Karmela, izgrađenoj 1963., onoj što rekoh da djeluje kao da je u krivom albumu, imalo bi se svašta reći, ali je meni, kao i uvijek, zanimljivija mala i stara, Svih Svetih, svega nekoliko metara od velike, podignuta 1636. godine. Na velikoj dva vitka zvonika, uronjena u nebo, duboko, dišući na dah, i raskošan prikaz Gospe okružene anđelima što raširenih ruku čeka vjerni puk, mala dokaz i pečat vjere iz vremena kad je stoput lakše bilo odlučiti zaspati s jednim, a probuditi se s drugim imenom. Veliku su gradili s jednim, pa joj naknadno dodali još jedan zvonik i uzvisili ih za 10 metara pa je mala postala još manja, ali je, kad se sagleda povijesni kontekst, velika ustvari ona mala.

Sagradio ju je naš bosanski fratar, Glamočanin fra Pavao Posilović, jedna od markantnih figura početaka bosanskohercegovačke književnosti, autor dviju knjiga bosančicom ili hrvatskom ćirilicom, kako već kome štima, tiskanih u Veneciji. Gradnje crkvice poduzeo se kao tadašnji skradinski biskup, a na spomen-ploči uzidanoj u dnu malog, tek u doba mletačke vladavine dograđenog zvonika latinštini je pretpostavio onu „svoju“ čudnu ćirilicu. Ponutrica joj kao suhi pripećak, oltar lučno nadsvođen, „ubila se“ za pomoliti se u tišini. Oko nje dva sljemenjaka, četiri ploče i šest sanduka, a jedan stećak se vidi i u njenom zidu. Svi ukrašeni. Uz rub dvorišta spomen-ploča s hrvatskim grbom i tekstom koji se ne da pročitati; ona fra Pavlova čitljiva i nakon gotovo 400 godina, ova „stara“ dvadesetak godina nije.

Zagvozd dobar dio godine životari, kao usidjelica čije nade da to neće ostati zauvijek ožive tek u rijetkim vrelim i vlažnim snovima, a živne jednom godišnje, kad domaći sin, glumac Vedran Mlikota, u zavičaj doprtlja s čitavom četom kolega. Zagvožđani žive za te dane, za kojih postaju najzažareniji i najzaraženiji ljubitelji kazališta na svijetu, pače i kazališni kritičari. Traje već gotovo četvrt stoljeća, a glavni trg, ispred socijalističkog doma kulture, odavno nosi naziv Trg glumaca. Valjda ni nema značajnijeg člana hrvatskog glumišta koji tu nije nastupio. Ja i sad u ormaru imam žutu majicu s natpisom „Glumci u Zagvozdu“, podsjetnik na prvi boravak u ovom simpa mjestašcu.

Možda sam samo nepopravljivi idealist, ali meni izgleda da bi Zagvozd mogao živjeti, a ne životariti, kroz čitavu godinu, otprilike onako kako živi dobar dio Istre. Otkad je, 200 godina nakon Napoleonove ceste, kroz utrobu Velebita probijen tunel sveti Ilija, do mora je nevjerojatnih 10 minuta! Neki su to već shvatili pa u Rastovcu vidjeh nekoliko velebnih kuća za odmor s bazenima i svim ostalim što treba turistima, a zavirih i u svaki kutak eko sela, što ga u zaseoku Stanići pravi Jure Stanić, povratnik iz Švicarske.

M.J. | Bljesak.info / U ovom bunaru se igra vaterpolo

Postaviti turističke table, napraviti štogod turističkog vodiča i prevesti ga na nekoliko jezika, obilježiti nekropole sa stećcima i slična mjesta, urediti bunare, posebno onaj Hasanaginičin. Jedan je, fenomenalnog izgleda, u zaseoku Bunje, već uređen i uz njega svake godine održava „Ribarska noć“. Ako je sad neko zamislio one klasične ribarske fešte tijekom kojih se ribari, između čalabrčka meze i gutljajčića piva, natječu u laganju o veličini ulovljenih ribetina, krivo je zamislio. Ne, ovdje se u bunaru dimenzija 11 x 9, dubokom pet metara, i to nakon ponoći, igra – vaterpolo utakmica! Okupi se čitav Zagvozd, od beba do baba, a sudjeluju, dakako, i glumci. Kud ćeš bolje fešte, pa nimalo ne čudi što rezultat bude neriješen: se te noći, kažu, uz bunar popije oko 5000 litara piva i isto toliko domaćeg vina. Da, legenda kaže da je jednom neko naručio sok :)

To je Zagvozd. Često na kraju putopisa kažem, i mislim to, kako ću se u neka mjesta vraćati. U Zagvozd, akobogda, vrlo skoro.